MAKAR TO BILA SLUTNJA SAMO

U Kući „Djure Jakšića“, u Skadarliji, Majo Danilović je beogradskoj publici predstavio svoju novu knjigu

U Kući „Djure Jakšića“, u Skadarliji, Majo Danilović je beogradskoj publici predstavio svoju novu knjigu poezije „Makar to bila slutnja samo“. Program je nadahnuto vodio Željko Danilović, stihove su kazivali dramski umetnici: Mira Djurdjević i Ratomir Vico Dardić, uz pratnju muzike violončelistkinje Natalije Delević.

Majo Danilović rodjen je 1955. godine u Gornjoj Lupljanici – Derventa, diplomirani politikolog, slobodni grafički dizajner, živi u Beogradu, piše poeziju i prozu, publikuje od 2008. godine. Objavljen u 30 zajedničkih zbirki i antologija, učestvuje u radu: Saveza književnika u otadžbini i rasejanju – SKOR, Književnog kluba „Jasenjin“, Književnog kluba „Scena Crnjanski“, Književne zajednice Jugoslavije, Udruženja za kulturu Novo Sarajevo. Dobitnik je brojnih priznanja, izmedju ostalih: I nagrada XX medjunarodnog festivala poezije „Zlatni pesnički prsten“ 2009. – Subotica, Palić; Priznanje Literarnih kreacija 2009 – Udruženje za kulturu Novo Sarajevo; Pohvala Medjunarodne književne manifestacije „Vršačko pero“ 2009; DIOGENES 2009 za pesmu – Treća nagrada.

O prvoj knjizi, Dok svetom gazim rasute poljupce, Kornelije Kovač je napisao:  

Rasuo je na hiljade bolnih poljubaca koji su zlatnom prašinom pokrili umorno lišće jeseni, ustreptale visibabe proleća, ledene zvezde na oknima zime, verujući da sve što je prošlo nije otišlo zauvek sa njegovim ljubavima i da nastavlja da živi u nama snagom pomamnih dodira, makar to bili prividi, prisećanja ili pak radovanja da i mi prolazimo cestom punom rasutih poljubaca. A ispod zlatne prašine Majine ceste jasno se raspoznaju konture ljubavi prema ženi. Koje nikada nije dosta.“

„Njegove junakinje nemaju imena, sve su zapravo LJUBAV, zbog kojih se sam pesnik minimizira, kako bi otvorio širi prostor njihovoj grandioznosti… Majo Danilović ume da voli stihovima, poput pesnika klasika…“ – Marko Radoš, novinar i publicista.

Ostani slutnja

koju ću prizvati u času

kada budem išao

 da se ponovo rađam

 

Majo Danilović

Nenad Radoš, književnik: „Pesnik Majo Danilović nije nas iznenadio svojom novom knjigom MAKAR TO BILA SLUTNJA SAMO, koja se pojavljuje posle nedavno objavljene prve zbirke pesama Dok svetom gazim rasute poljupce. Potvrdilo se ono što je napisano u predgovoru toj knjizi da je u svet poezije uplovio jedan izuzetno nadareni pesnik, čiji će stihovi oduševiti i osvojiti čitaoce. To se, u međuvremenu i dogodilo, jer je ovaj pesnik bio prisutan na brojnim književnim manifestacijama, a dobio je i značajna priznanja. Sve to, kao i nepresušna inspiracija, učinili su da krene bujica najlepših reči od kojih se stvarapesma, najtrajnija i najraskošnijatvorevina.

U svakoj novoj pesmi pesnik se ponovo rađa. Bez obzira na to da li sluti, sumnja, postavlja pitanja ili odgoneta, nastoji da, pre svega, dođe do istine, ma kako ona bila neprihvatljiva i bolna. Autor snažno doživljava ljubav i nikada ona za njega nije konačna. Otuda i neprekidna žudnja i traganje za ženom koja će pružiti sreću, razumevanje i sigurnost. Ime žene i njena ljubav često su zapisani na vodi ili pesku, ali i kad iščeznu, kao da ih nije bilo, ostane njihov trag, belina i svetlost.

Svetlosti, ime ti je žena, zapisao je Šekspir.

U poeziji Maja Danilovića žena se kao svetlostpojavljuje svuda; na osunčanom nebu, medu najsjajnijim i najraskošnijim bojama i posebno u tami, noću, kada je okupana mesečinom i zvezdama. Ne čudi zato što se reč noćas često javlja u stihovima. Da bi se razbilo elegično, katkad bolno stanje duše, pesnik u potpuno sivilo i mrak unosi lik žene koja će sve oživotvoriti, razbiti nevericu i pobuditi nadu. Nekada je od crnog sukna noć izvor patnje i neprebola, pogotovo kada drage nema i kada njeno ime odzvanja u praznoj sobi:

 

Noć ova

 u crnom fraku

soba moja

u mrklom mraku.

Ti u njoj

na svakom koraku,

po mirisu

slutim te u zraku.

Postoje i kontrastne slike sivilu i mraku. Nisu slutnje uvek tako crne. Odluta pesnik, tragom voljene žene, u sunčane predele. On ih je susretao svuda, ali najugodnije mu je bilo tamo gde bi svako poželeo da ode (kao i Majo) u predivnu Italiju, zemlju topline i ljubavi, prelepih žena, milozvučnog jezika, te u pesmama nalazimo pozajmljenice iz italijanskog (italijanizme). To su obično reči i sintagme, koje se često i kod nas čuju i koje u ovim pesmama imaju posebnu svrhu jer im daju melodičnost i uklapaju se u sadržaj onoga o čemu se piše.

Lik žene naslikan je ne samo fizički (portret), nego i sa svim njenim nemirima, žudnjama, postupcima… Ona je i stvarna i nestvarna; nekad blizu a ipak daleko; čas iza (ne)prozirne zavese, čas u masi sveta; ustreptala lli hladna i ravnodušna; zakopčana ili razgolićena… Ima i nežnih dodira ruku i blagih pogleda, ali i požude i erotike (bez vulgarnih reči). Nekada on sluti i sumnja, nekada ona… I tako, sve ono što postoji u odnosu muškarca i žene. Beskrajno dugo i nikad ispevanapesma.

Pesnik unosi sebe u sve o čemu peva. Uživa u pejzažu u kome se događa susret ili bi trebalo da se dogodi; treperi dok ona prolazi kraj njega, pa tako u pesmi Ona kraj mene prolazi slika položaj u kome se nalazi, upotrebljavajući glagole koji označavaju stanje. Neobična je ta igra rečima, inače karakteristična za stil ovog autora. U naznačenoj pesmi prefiksacijom glagoli dobijaju neobična značenja, u stvari slikaju uzaludnost iščekivanja, što se kao poenta ističe na kraju (kao i u naslovu) pesme. Takođe, imperativ koji se javlja u nekim drugim stihovima, oslikava nedoumice, i traženje pravog odgovora.

Pogledaj me,

očaju ne daj me !

Plamenu predaj me

neka gorim,

u ljubavi nek izgorim.

Pesnik se od bola i gubitka brani i duhovitim opaskama. Takve pesme su npr. Čuduša i Živi eksponat… Unošenjem takvih elemenata razbija se monotonija i knjiga postaje zanimljivija.

Razgovor sa voljenom osobom je neposredan, iskfen, nedvosmislen. Otvoreno se govori o neverstvu, laži, budućem životu, i sreći. Kako bi se drugačije govorilo kad se dvoje nadu u kavezu strasti ?

Napisane su brojne pesme i knjige o ljubavi. Ova knjiga se razlikuje od drugih po svojoj originalnosti i po načinu kako pesnik piše o svom doživljaju ljubavi, o uspomenama, o snovima… On pronalazi sagovornike i u ženi, i u pesmi, u svemu što ga okružuje, što bi moglo sačuvati tajnu ili mu pomoći. Za njega npr. mesec i zvezde nisu samo deskriptivni okvir u koji smešta svoje stanje duše. On ih personifikuje tako kao da su mu prijatelji od kojih očekuje pomoć ili savet.

Da bi pesma u celini bila dobra, svaka reč, posebno ona sa prenesenim značenjem, mora biti na prvom mestu, tako da iskaže doživljaj, događaj, da opiše, pošalje poruku. Takve reči su ovde na prvom mestu, snažne su, probrane, pa i kad je pesma zasićena istim stilskim izražajnim sredstvima, one imaju vrednost i čar.

Pesnik Majo Danilović je napisao: Makar to bila slutnja samo… Od slutnje i sumnje kreće se ka istini. Uporno, nezadrživo, sa verom u uspeh u sve što je postavljeno kao krajnji cilj. Neka taj ideal bude ljubav i pesma u njoj.

„…I sva ta ljubav, i samo ljubav, dok protiče kroz vreme, kroz naizgled zbunjujuće metafore, u stvari, traži više od života, znajući da je to moguće. Pesnik o ljubavi zna dosta, lako je čita: iz očiju, sa usana, a tek ruke – kako recituju ljubav. A nedra… A bedra…“- pesnik Milan Stevanović Trnovica.

 

foto-info Siniša Mijatović

Nedavne objave